Otvoreno online učenje

Otvoreno učenje temeljni je dio sveobuhvatne teme otvorenog obrazovanja. U današnjoj se komunikaciji primjećuje inflacija uporabe riječi „otvoreno“, a neka od značenja s kojima se povezuje su „prava“, „pristup“, „korištenje“, „transparentni“ i „participativni“. U kontekstu procesa učenja s riječju „otvoreno“ najčešće se povezuju pojmovi „uporaba“ i „pristup“ iako oni nisu jedini elementi otvorenosti učenja (Pomerantz & Peek, 2016). Iako ne postoji dogovorena, sveobuhvatna definicija otvorenog učenja, središnji se fokus obično stavlja na „potrebe polaznika kako ih on percipira“ (Coffey, 1988).

Prema Fischeru (2013), otvoreno učenje sastoji se od dva aspekta: otvorenih online tečajeva (npr. MOOC-ovi, Otvoreno sveučilište, otvoreni obrazovni materijali) i otvorenih obrazovnih sadržaja (npr., Wikipedija, TED govori, Youtube i određeni repozitoriji otvorenih obrazovnih sadržaja).

Umjesto definicije, postoji niz specifičnih karakteristika tipičnih za otvoreno učenje. Na primjer, polaznici slobodno pristupaju dostupnom online sadržaju, polaznici se upisuju na besplatne otvorene tečajeve ili tečajeve za udaljeno učenje, polaznici surađuju na otvorenim projektima izgradnje znanja ili jedni s drugima dijele rezultate.

Dakle, ne postoji eksplicitni koncept otvorenog učenja, nego mogućnost oblikovanja različitog pristupa otvorenom učenju, zasnovanog na gore spomenutim načelima.

Reference

Coffey, John (1988): Guest Editorial: The Opening Learning Movement. In: Innovations in Education & Training International. 25 (3): 195–96.

Fischer, Gerhard (2013): From Renaissance Scholars to Renaissance Communities: Learning and Education in the 21st Century. In: Proceedings of the 2013 International Conference on Collaboration Technologies and Systems (CTS).

Pomerantz, Jeffrey; Peek, Robin (2016): Fifty shades of open. In: First Monday 21 (5).

Složenost istraživanja u otvorenom i online učenju (OOL), otvorenom učenju, otvorenom i online okruženju za učenje (Hannafin i dr., 1999, Gooley, Lockwood, i dr., 2012), otvorenom i online kurikulu (Stevenson, 2001, Siemens, 2013, Rodrigues, 2012, DeBoer, Ho, Stump, & Breslow, 2014, i dr.), uključuje analizu ponašanja studenata i priznavanje znanja stečenih u otvorenom i online učenju, i drugih. Iako postoji mnogo publikacija stranih istraživača o ovim temama od 1986. godine, još uvijek nedostaju dokazi istraživanja, posebno vezano uz:

• Analitike učenja (LA) kao metakognitivni alat (Gasevic, Dawson, & Siemens, 2015, Ferguson, 2012, Durall & Gros, 2014. i dr.), s ciljem razumijevanja kako polaznici uče u današnjim otvorenim i umreženim okruženjima učenja i kako polaznici, nastavnici, ustanove i istraživači na najbolji način mogu podržati taj proces (Chatti, Muslim, & Schroeder, 2017)..
• Procjenu i priznavanje otvorenog online učenja (OOL) (Schmidt, Geith, & Thierstein, 2009, Camilleri, Ferrari, Haywood, & Maina, 2012, Garcia – Penalvo, Johnson, & Alves, 2014). Witthaus, Inamorato dos Santos, i dr. (2016.) analiziraju praksu procjene i priznavanja u Europi, posebno učenja uz pomoć MOOC-ova, te su istaknuli potrebu da se daljnjim istraživanjima propisa i praksi u državama članicama omogući uspostava specifičnih strategija za unapređenje priznavanja otvorenog učenja u Europi. S navedenim mogućnostima, otvorene i digitalne značke imaju potencijal da postanu alternativni sustav potvrda, pružajući vidljiva priznanja u obliku digitalnih simbola u javnim prikazima (Gibson i dr., 2015)..